ZANIMLJIV PUTOPISNI TEKST O BREZI I SELU VARDISTE
U posjeti Brezi i Vardištu. Grad koji još uvijek ostavlja šmek rudarske čaršije u koju su svi dobrodošli
Denis Kajić - U potrazi za zanimljivim odredištima i ljudima koji pokušavaju struktuirati i osposobiti vlastite potencijale za razvoj odgovornog turizma u Bosni i Hercegovini uputili smo se u Brezu, mali grad u centralnoj Bosni sa svojih 14 000 stanovnika.
Moram priznati da se moje dosadašnje poznavanje Breze svodi na priču o Aliji Sirotanoviću, rudaru udarniku iz Breze, koji je u bivšem jugoslovenskom socijalističkom sistemu predstavljao svojevrstan mit neumornog radnika koji prebacuje norme i obara rekorde u kopanju uglja i o čijim su se radnim poduhvatima ispredale najfantastičnije priče.
Osim tog rudara sjećanje na Brezu bude mi i stihovi pjesme jednog od najpoznatijih jugoslovenskih pop pjevača sedamdesetih i osamdesetih godina, Zdravka Čolića.
U jednoj od njegovih najpopularnijih pjesama „Stanica Podlugovi“, pjesnik se nalazi na nekoj sporednoj stanici čekajući vezu za Travnik, dok stanovita, nepoznata plavuša na istom mjestu čeka voz za Brezu. Zimska idila sa puno snijega, vozovi koji dolaze i prolaze, njena plava kosa koju više neće vidjeti i zaborav koji nikada neće doći.
To moje maglovito sjećanje je ustvari romantizirana vizija koja se provlači kroz retroaktivni doživljaj jednog nestalog vremena koje još uvijek budi prijatne emocije.
Možda će se nekom čitaocu ovih redova učiniti čudnom moja „opsjednutost“ vremenom, sjećanjima, onim što je bilo i onim što je sada, ali to predstavlja jedan lokalni fenomen da se vrijeme dijeli na prije i poslije rata jer rat je ovdje osnovna mjerna jedinica za vrijeme i to se toliko jako osjeti u svakodnevnom životu i govoru ljudi da je prosto nezaobilazno.
No, vratimo se sadašnjosti i našem putovanju. Zajedno sa još dvije kolegice iz Italije krenuo sam u to već sparno, ljetno jutro sa sarajevske autobuske stanice put Breze. Nakon nešto manje od sat vremena putovanja kroz srednju Bosnu, u autobusu u kojem po starom običaju koji vlada na lokalnim linijama, odjekuju zvuci narodne muzike iz Bosne i Srbije, stižemo u Brezu.
Prva impresija, koja je meni najvžznija prilikom susreta sa novim krajevima, po izlasku iz autobusa je pozitivna. Priznajem da nisam to očekivao, vjerovatno na osnovu predrasude da se radi o nekom zabačenom, sivom rudarskom gradiću smještenom među bosanskim planinama. Međutim, dočekao nas je lijep gradić, nekako svjetlucav pod jakim ljetnim suncem a bio je i tržni dan, pa je centar u kojem se nalazi i lokalna pijaca bio prepun ljudi koji su tu kupovali, prodavali i obilazili tezge. Tu su i brojni kafići, gusto poredani jedan kraj drugoga, u kojima pretežno mlađi svijet ispija prvu jutarnju kafu uz razgovor i druženje.
U Brezi nas dočekuju Alesandra i Ellena, dvije djevojke iz Italije koje preko organizacije Isola iz Torina, stažiraju i rade na organizovanju oblika odgovornog turizma u okolini Breze. Svi zajedno sjedamo u taxi i vozimo se na Vardište, brdo iznad Breze gdje se nalazi i pitoreksno seoce sa prelijepom, netaknutom prirodom i gostoprimljivim domačinima. Selo je smješteno na uzvisini sa koje se pruža fantastičan pogled na okolne planine, brda i predivan krajolik, a vidi se čak i tzv. piramida tj. brdo iznad grada Visokog za koje neki tvrde da se radi o bosanskoj piramidi. Podiglo se dosta medijske halabuke oko tzv. piramide dok je javnost prilično podijeljenog mišljenja oko toga šta se tu ustvari nalazi. U svakom slučaju iskopavanja i istraživanja su u toku i nadamo se da će u dogledno vrijeme biti dostupna neka konkretnija saznanja o karakteru i porijeklu pronađenih iskopina.
Danas u selu živi oko 300 stanovnika u oko 70 domačinstava i mjesto izgleda kao zanimljiva turistička destinacija idealna za razvoj seoskog turizma. Svjesni ljepote koja ih okružuje ni mještani ne stoje skrštenih ruku. Udruga žena "Brežanka" zajedno sa U.G. "Centar za žene, Omladinskim kulturnim centrom "Desknet" i Isolom iz Torina pokrenula je proces restauracije 5 kuća i jedne radionice u selu. Obnovljene kuće će služiti za prihvat i smještaj turista dok će radionica biti mjesto u kojem će mještani zajedno sa gostima pripremati tradicionalna bosanska jela i održavati radionice šivanja,.
Infrastruktura sela je također dobro razvijena tako da postoji i telefonska centrala, četverogodišnja osnovna skola, prodavnica, riješeno pitanje opskrbe vodom...
Dok šetamo selom, razgledamo i fotografišemo, zaustavljaju nas gostoprimljivi mještani željni razgovora i pozivaju nas na kafu, sok, pivo... Svi su izuzetno gostoprimljivi i djeluju jako dobro raspoloženi. Kroz razgovore s njima saznajemo štošta o životu i svakodnevnici ovog mjesta. Iako se čini da se ovdje vrijeme već odavno zaustavilo ipak se svi rado prisjećaju „starih dobrih vremena“ i kako se nekada bolje živjelo. Takvo mišljenje potkrijepljeno je najviše činjenicom da je prije bilo više posla budući da su ljudi odavde uglavnom radili u industriji i državnim preduzećima u okolnim gradovima, dok poljoprivreda nikada nije bila nešto posebno razvijena.
Nakon što smo obišli cijelo mjesto,ispričali se i pozdravili sa domacinima, vraćamo se natrag u Brezu. Tu nastavljamo sa otkrivanjem grada obilazeći neke od spomenika kulture, od kojih bih posebno izdvojio mnoštvo stećaka i Baziliku iz sedmog vijeka.
U kasno poslijepodne sjedamo u autobus za Sarajevo i napuštamo Brezu. Mjesto koje još uvijek ima šmek rudarske čaršije u koju su svi dobrodošli.
